ponedjeljak, 10.12.2007.
And the Oscar goes to..
...Totalno sam u raspoloženju da pišem..da pišem puno puno, da se otvorim, da isproljevam sve osjećaje tu, pred očima ljudi koji me ne znaju..u biti-izlila bih te osjećaje pred sve, jedan veliki egzibicionizam u meni..ali opet..krinku bih ostavila..da..
možda sam zaista u drugom životu bila neka venecijanska kurtizana..
kao da je osjećam negdje u sebi..
Zadnjih mjesec dana je bilo nešto strašno..nešto bolno, nešto izgubljeno..ništa novo??ma, itekako novo..nisam htjela komunicirati..stvarno nisam..sjedila u sobi nad knjigom da me puste na miru..razmišljala o sebi..da..o sebi..
O kršu koji sam prouzrokovala..o problemima za koje sam si sama kriva..i o manama i karakteristika kojih upoće nisam svjesna..i onoj "meni" koju vide svi osim mene..
Grozan osjećaj..kao da sam luda..kao da se ne poznajem..strah, gorčina, tuga, ljutnja, bijes, umor, tuga, strah, strah, strah..kovitlac svega..
Moja osjećajnost i moja toplina..moja pažnja, suosjećajnost, moja ljubav..
Jedna jako draga osoba navela je to jednom u čestitci..da su to osobine po kojima se ističem, da to danas rijetko tko posjeduje, a kamo li pokazuje..
Moja hrabrost pokazivanja da sam povrijeđena, ali i nepostojanje mog ponosa.. Sve je to navela..
Da, bila j to jedna od najljepših čestitki koju sam ikada dobila..
Ulila mi je nadu u samu sebe, čak i ponos..mislila sam da ću dotaknuti nebo..samo zbog toga..imala sam osjećaj da sam dobila novu dimenziju..a i moj ego, svakako..
I onda je počelo..
Ljudi koji su mi poslijednjih godinu dana stjecajem okolnosti najbliskiji..
Preokret..
Vice versa..
Moja toplina postaje koketiranje i zavođenje
Moja osjećajnost postaje gluma
Moja pažnja ostaje zaboravljena
Moje suze postaju gluma žrtve..
A ja nijema..
šutim..
ogorčeni ljudi me gaze..
možda govore istinu..
možda ne..
čitaju mi bukvice..
da ništa ne dajem a uzimam sve..
a sve što sam do sada čula o sebi do sada je bilo suprotno..potpuno suprotno..
u isto vrijeme, oni koji me najviše vole, sjede kod kuće tužni jer sam ih zanemarila zbog društva..
društvo i dalje pljuje, ja sjedim..slušam..pečeee...
Sama sebi nikakav odvjetnik..
Ma nisam niti htjela biti..
Uvjerili su me, dakako..moje tlo je postalo mekano, preprepremekano..
Ljuljalo mi se ..jako.. tko sam ja??
najveća narcisa i egoist na svijetu??
Da taman kada pomislim da sam ispunila jedan mali dio svojih ciljeva..da širim ljubav i mir i veselje..i to među ljudima koji me cijene i razumiju ..i vole..
da baš u tom trenutku..mi bude dano na znaje da sam u biti..
glumica
razmaženo derište
koketa
kurva
lažljivica
narcisa
egoistična
bezosjećajna
neiskrena
i to sve mi bude rečeno ..s nabijanjem krivnje, jer mogu biti sretna da mi je to rečeno..i uz veliki račun..
da se ja moram potruditi,..
Da se moram potruditi, duplo, troduplo..
NAKON JEBENIH GODINU DANA CUPKANJA ZA NJIMA, PAŽNJE, POMOĆI, ŠTO MATERIJALNE ŠTO EMOCIONALNE, NAKON ZANEMARIVANJA SVOJIH DOMA,ZANEMARIVANJA SAME SEBE, NAKON SLUŽENJA..
nakon svih uspona i padova..
problema i veselica..
da..divno..
da iznesem sve trebalo bi više ..puno više vremena i tipkanja..
ali nema veze, možda ponovno glumim žrtvu..
to je ionako ono na čemu je ostalo..
a meni je muka nalaziti se sa vlastitim društvom
- 11:59 -
nedjelja, 14.10.2007.
NIšta
LIšće pada , vani je hladno, mrak je rano, a zrak u sobi miriše na prvi put ugrijane radijatore...
Slušam Flipsyde:Happy birthday po tisućiti put, slušam nježnu melodiju glasovira koja me podsjeća na djetinjstvo, kada mi je glazba ispunjavala dane, a mrzila sam svirati...
Zadnjih par mjeseci sve bih dala da ponovno diram te tipke, da proizvodim te nježne tonove, i da mi je to jedna od glavnih preokupacija u životu..
Jesen je, frajeri su napaljeni, profesori nabrijani, starci pod stresom, a ja sam sjetna kao što to obično biva u jesen. Te proklete oscilacije od euforije jesensko zimskih izlazaka koji su meni najdraži, do sjedenja u kutu uz ovakvu muziku i plakanja na gluposti..
Imala sam priliku zabavljati se sa kojekakvim frajerima, i neloše je bilo, no ja tražim nešto drugo...ne znam zašto..
Fali mi netko za koga su mi svi uvijek govorili da je budala, fali mi taj niškoristi i njegovo djetinjasto izražavanje osjećaja , i njegovo papučarsko ponašanje.. Fali mi njegov zbunjen pogled i njegove mekane usne koje su me ljubile najbolje..
Njegovo mršavo, toplo tijelo, koje je voljelo moje..........
Fale mi njegovi glupi komentari i pubertetsko ponašanje makar ima 22... Fali mi on, od a do ž njegovih mana, iako je jako loše utjecao na mene..
Nakon njega imala sam prekrasne..doduše , na kratko, no svima su bili prekrasni, divni, ili pak idealni za trenutak,
Za njega su govorili da nikada nije bio niti će biti idealan za mene..
Ali on ima nešto što me toliko vezalo..kemiju..između nas je bila sama kemija, bez razuma, bez utilitarističkih funkcija....čista kemija, emocija (da li je bila, reci mi, vedrane??), toplina i spoj nečeg ...nečeg toplog i sigurnog..
Koji se jednog jutra rasplinuo kao da ga nikada nije ni bilo, sve do slijedećeg susreta..djetinjasto ponašanje i hinjenje ravnodušnosti.. umjetna formalnost i značajni impulsi...
Smijeh ljudi oko nas jer kao-još se želimo...
Ali on nije dobar za mene
Ali on je mene napucao
Ali on se stalno javlja
Najgore je imati pa nemati
Damn
- 19:30 -
nedjelja, 16.09.2007.
Lova do krova
Rijetko imam postojane negativne osjecaje. a jos rjeđe se izjasnim u njima. mislim da je novac jedno od najgorih zala ikad. svaki dan ti sve više treba, ili misliš da ti treba..nikad ga nema dovoljno, ili misliš da ga nema dovoljno.
Makar-ionako sve ima račun bez obzira na novac..ili je to u ljudima ? ili je to prirodno?
Odnos primanja i davanja je savršeno prirodan., s druge strane. Primanje i davanje tvore cjelinu. A u prirodi je sve cjelina. Puzzle su u našoj biti, koliko god na prvi pogled blesavo zvučalo. I propagandno, haha..
Šalu na stranu, pitam se koliko je novac prirodan? Ako uopće jest?
Danas je dan kada sam prvi put istinski povjerovala u neku poslovicu.
Quod me nutrit, me distruit.
Ofucano, tattoasto..prokurvana poslovica u svakom slučaju. Ali osjećam njezinu istinitost dovoljno dramatično.
Mozak mi stoji, ali objavit ću ove fragmente …
- 21:33 -
nedjelja, 20.05.2007.
Ksenofobija
Toplina je u zraku, ali ne samo u zraku, već i oko moga srca... Tjedan dana čistog gubljenja vremena, ispijanja kavi uz neobavezne razgovore, ispijanja alkohola uz filozofske teme, pušenja uz smijeh, tjedan dana prijateljevanja na suncu i mjesečini...Starci su uživali na moru, a ja doma.
Da, dobro je opustiti se, odličan je osjećaj osjećati da si pušten s lanca, ali i da ćeš se vratiti u svoju radoholičarsku kolotečinu.
Već sam spominjala to da me moji doma poprilično strogo drže, kao i činjenicu da mi je to, iako me često jaako živcira, i drago jer je od mene napravilo dosta savjesnu osobu. Da sam bila kao pas bez lanca, jesam, da sam po prirodi neumjerena u biločemu, jesam, da sam trenutno svjesna svih problaema, ali i lijepih stvari , jesam. Ali sam svejedno poprilično optimistična s obzirom na moje uobičene reakcije.
Pretpostavljam da je tih tjedan dana, što bi nekima sada uzrokovalo veliki napadaj umora, na mene djelovalo upravo kao tjedan wellnessa.
Druženje s kolegama, druženje s prijateljima, druženje sa starim prijateljima, kave s poznanicima koje su se toliko dugo odgađale, sasvim slučajni susreti u gluho doba noći ( ;) ), cijela ta intenzivna socijalizacija u meni je probudila novi optimizam, otvorila me prema drugim ljudima, oslobodila me u komunikaciji sa drugima, te, što je meni vrlo bitno, otklonila je određenu količinu ksenofobije koja je čučala u meni od rujna...
... Bio je divan, vruć ranorujanski dan, baš onakav o kakvom sanjam cijele godine, jer upravo je kasno ljeto i rana jesen ono što mi ponajviše paše.
Imala sam bakinu staaaru bijelu haljinu, napravljenu od grubog, bijelog pleta, sa starinskom čipkom preko cijelog gornjeg dijela. Taj ugodni, nevini, fini materijal sezao mi je do koljena, a ja sam, da bih stvorila određeni boho dojam, nonšalantno na bokove stavila široki remen koji je još više stvorio dojam „stavila-sam-na-sebe-nešto-na-brzaka, ali-izgledam-superusklađeno“(hahaha, cure koje ovo čitaju znati će o čemu se radi :D). Stara haljina, uvojci preko ramena, pjegice na preplanulom licu i japanke na nogama- govorili su mi da često ostavljam dojam veselg djetešca, a u tom momentu sam se upravo tako i osjećala. Nabila sam ogromne smeđe naočale na nos, i s velikom torbom preko ruke, uputila sam se vrućim asfaltom u centar grada.
Centar je bio pun preplanulih ljudi koji uživaju u poslijednjim ljetnim danima. Obavila sam što sam trebala, i zadržala se još malo promatrajući izloge, ljude, djecu, i frajere. Vrućina mi je godila, ali žeđ je nadvladala sav taj gušt i ja sam krenula pravac doma.
Bila su tri sata poslijepodne.Vrućim ulicama stigla sam do svoje zgrade, i žurno otključala vrata od haustora, osjećajući kako mi žeđ para grlo, ali opet nekako sretna, optimistična i ispunjena. Netko je bio iza mene, pa sam čak i pridržala vrata, bivajući ponosna na svoju pristojnost, čak i u trenucima kada me rirodni nagoni požuruju. Uspela sam se na svoj, prvi kat, i s smješkom na licu gurnula ključ u bravu, nagnuvši se malo, jer su mi se leće malo zamutile.
Zgrabio me za bokove u roku od sekunde, i bacio na leđa. Moja torba je postrugala po zidu, a glava udarila o kućni prag.. Vrištala sam iz petnih žila, ali me nitko nije čuo jer u mojo zgradi žive samo čudaci, ali oni pravi. I tako sam ja vrištala, a on me, sav iznerviran počeo tući po glavi. U jednom trenutku zadigao je moju haljinicu i zgrabio me za bokserice između nogu i svom ih snagom razderao, da su se rasparale kao pelene. Moja intima je tako bila izložena ravno pred nosom agresivnog bolesnika koji je počeo raskopčavati hlače. I dalje me tukući sa drugom rukom.
Vrištala sam i dalje, i zgrabila svoju torbu kresnuvši ga po glavi, no to ga nije omelo. Nekoliko sekund kasnije nasmiješio se svojim krivim zubima i sav zadihan promrmljao: Dobra p***, te još poluraskopčan odtrčao van
Tresla sam se, a suze su krenule sam od sebe. Zatvorila sam vrata za sobom primjetiviši sa su ključevi cijelo vrijeme visili gurnuti u bravu. Da je momak bio bistriji komotno me mogao ugurati u stan, zaključati vrata i....ne, nema dalje.
Izgledao je sasvim prosječno. Imao je 20ak godina.Dan kasnije napao je drugu plavušu u bijeloj haljini, ali ju je neki dečko spasio. Ne, više ne trune u pritvoru, jer je rok istekao, a kada će suđenje, samo Bog zna.. I prije je to radio. Ne želim znati kako se osjećaju djevojke kojima su se desile stotinu puta gore stvari.
Od tog trenutka mrzila sam sve one koji su se okretali za mnom na cesti. I nisam htjela upoznavati nikoga. Nažalost, ne nose svi manijaci balonere na golo tijelo, i nemaju svi vidljve nedostatke. Svako drugo lice na cesti moglo bi skrivati nešto ružno...
Nisam nikada radila dramu oko toga. Da, opisano je tako kako je opisano, i moj šok je dakako bio ogroman, i naravno da sam imala osjećaj da se borim za vlastiti život. Ali unatoč strahu i ksenofobiji koja me držala dobrih 6 mjeseci, znam da ima onih kojima su se dogodile mnogo gore stvari.
Zato djevojke, suzavac u džep jer događa se u svako doba i bilo gdje(i pred vratima od stana), a dečki-pratite komade doma-možda dobijete i pusu za laku noć ;)
- 19:55 -
ponedjeljak, 23.04.2007.
Fertilni dani :P
I opet me oprala neka nostalgija...čemu ta konstantna nostalgija ja ne znam...ali...hmmm...ako se ne skuliram i počnem razmišljati koliko-toliko normalno,bojim se da ću puknuti od jada, a čisto sumnjam da za takve postoji servis.
Sama sam...taj osjećaj je tako okrutno prisutan da se ježim. Konstantno mi je hladno, ali ne samo zbog loše cirkulacije.
Na kraju dana, bio on ispunjen ili ne, ne osjećam ništa osim praznine. I nervoze, jer me prigovaranje ukućana jedino digne s hladnog nivoa.
Da, trebala bih se primiti posla kao što se uvijek primim, ali nekako to baš i ne ide.
U biti, znam što je posrijedi.
Nisam potpuno svjesna da će me za 5 dana početi prati adrenalin i da ću,primivši se posla, nabubati sve nabrzaka, i biti uzbuđena i sretna pred kolokvij.
I onda ću predati papir. I sve će biti drugačije. Samo ću splasnuti. Ko sladoled na suncu. Ko kad nagaziš na paradajz. Bljak.
Fascinantna činjenica u cijeloj situaciji je ta da nikad u životu nisam razmišljala o toliko tipova istovremeno. Ne istovremeno kao svi odjednom hahaha, već u istom periodu o hrpi različitih frajera.
I to ne nužno u seksualnom smislu. Stvarno!
I fali mi žensko društvo...jako..jaaako..
Zanimljivo je to...želim gledati svijet očima što više ljudi da bih spoznala vlastiti pogled..hermeneutika ili ne..u svakom slučaju sviđa mi se.
Koliko toga moraš proživjeti da znaš da ti je dosta?
Koliko toga moraš iskusiti da se odlučiš za jednu opciju?
I da li uistinu moraš iskusiti veći broj da bi prepoznao pravi osjećaj?
I da li je svim osobama pravi osjećaj isti?
Sigurna sam da nije. Jednom sam čitala nečiju teoriju o tome kako rijetke osobe imaju samo jednu ljubav u životu. Ništa novo, znam, ali da li bi brak po tome bio samo za određene pojedince?
Imam neki osjećaj da je institucija braka zamišljena kao zajednica 2 najkompatibilnijih ( utilistički ili emocionalno gledano,ne bih znala...) pojedinaca, do kraja, samo tako...
Ali kako, kako pobogu se odlučiti na takvo što?
Da li to po kriteriju što uopće želim od braka?Znači biram najboljeg oca, financijera, ljubavnika ili prijatelja?
Da li je MOGUĆE izabrati sve odjednom?
I što ako se prioriteti u međuvremenu PROMIJENE?
Na čin razvoda oduvijek sam gledala s gađenjem. To mi je bilo usađeno odgojem,pretpostavljam. Ali i ako razmišljaš kao dijete, kao prijatelj djeteta rastavljenih roditelja ili pak ako jesi dijete rastavljenih roditelja, mislim da mišljenje nije puno drugačije...
Sada na to gledam iz potpuno drugačije perspektive...Nemam osjećaj da bih se uz ikoga mogla stacionirati.Ne više.
Znam , premlada sam ja, ali opet-razmišljam.
Imala sam osjećaj da bi h se mogla vezati uz osobu. Ako ne do kraja života, onda dugo, duugo. Mislim da taj osjećaj, unatoč mojoj mladosti, baš i nije za baciti s obzirom na to da sam, kao iznimno nesigurna osoba, u to bila itekako sigurna.
I nije mi sve bilo ružičasto. Štoviše, bilo je i više nego sivo kojiput. Ali odgovaralo mi je.
I bila sam toliko sigurna u tu vezu da sam htjela i mijenjati par stvari. Ili pokušati iz eksperimenta. Jer ipak je puno vremena pred nama.
I zajebala se.
Baš gadno.
Jer sam tek tada shvatila da nisu svi spremni na eksperimente, i nisu svi spremni voljeti pod cijenu gubitka iste osobe.
Bila sam, i biti ću spremna. Takva sam. Naprosto, nemam kočnica. I neću stati.
Hrabra ću biti barem u tome da emocije ne zadržavam u sebi.
Ne govorim isključivo, ali načelno da.
Iznimke potvrđuju pravilo.
Evo me.
Spremna na nove rane.
Spremna na nove osjećaje.
Spremna na... život.
Do prve prilike kad će se pokazati suprotno, neka me taj entuzijazam grije.
Jer ovo jutro je gadno svanulo, a ja sam ostala pri sebi.
A da si čak nisam pripalila jednu :P
- 11:37 -
petak, 20.04.2007.
Back to black...intimnije ne može
Koliko su male stvari važne u životu?
Neizmjerno su važne.
Male stvari..kao smijeh..Lijepe male stvari kao kad te netko nasmijava. Puno puta u životu upoznavala sam ljude koji su me nasmijavali, ali koliko je to u stvari bilo iskreno, a koliko reda radi?
Razgovori...volim razgovore..s ljudima koji me razumiju. S ljudima koji su naizgled iskreni. Jer ja ne znam procijeniti da li su oni uistinu iskreni ili pak nisu..
Zato sam jako skeptična. U biti, postajem skeptična kad uviđam koliko puta u životu sam bila glupa. Ali kad ne mogu stati...
Ta me osoba podiže.Općenito. Nije jaka,i ne diže me u zrak kao što me moj jaki i visoki dečko može dići u zrak..Diže moje raspoloženje visokooo,visokoo..
I iskrenom se čini ta osoba..jer neki su joj komentari uistinu grom iz vedra neba..ali mene nekako po prvi puta u životu nije sram..kad mi netko kaže nešto tako iskreno,direktno...
Mislim da ga baš i ne privlačim. A kako i bih...Istina, ja mislim da ću sve svoje unutarnje nesigurnosti sanirati šminkom i silikonima kad ih zaradim, a sama dobro znam da nije tako. Ja znam da se sramim toga što sam ja..
U biti,ne sramim se sama sebe..ali..nekako..imam osjećaj da mi baš odgovara to da upoznam nekoga s kime se slažem na chatu ili negdje drugdje..Naprosto, voljela bih nestati i biti samo duša, i upoznati dušu..
Zvučim patetično i jadno, i jako to dobro znam jer da takvu izjavu čujem za susjednim stolom u kafiću bila bih prva koja bi prasnula u smijeh. Istina, ovo sam sada ja konstatirala i napisala, i ovo nije stol u kafiću.
Sramim se toga što se sramim svoje fizičke pojave. Jer znam da sam najvjerojatnije objesna, ali i da sam nezahvalna.
A znam da sam i glupa jer me takvo što ne bi smjelo kočiti da se opustim i prva sam koja kaže da je to dosta sporedno.
Ali ja sam nesigurna svaki, ali baš svaki put kada nisam sigurna kakav dojam na ljude ostavljam,eh..pa ja sam osim što sam iskompleksirana, k tome i ovisna o tuđem mišljenju. Uvijek bila i ostala. I to me opterećuje, to me tu i tamo čak i guši..
Kompleksi...kompleksi su plod davnih trauma..gotovo svi..ili pak svježih trauma..Uglavnom,traume. To što sam ja do bila i ostala djevojčica s knjigom pod rukom i sladoledom u drugoj ruci zasigurno igra ulogu..
Zbunjolica..da...da..zbunjolica,ma kaj sam ja drugo negi dijete koje se želi stisnuti u kut sobe i biti tamo koliko hoće i dok ne bude spremno na rafal života iza ugla.
Ali znam koja bi me stvar kočila. U tom se pogledu ipak dobro poznajem.. Nikad ne bih iozašla van.
Znam da ne bih. Jer ja nikada nisam sto posto sigurna ..a nisam dovoljno pametna da sama sebi kažem da nitko nikada ne može biti sto posto siguran.
Da..na ovo besciljno laprdanje nagnala me moja situacijua u kojoj sam shvatila da sam preiskompleksirana a nemam sa kime pričati o tome, jer smatram da se sa mnom mora pričati kao i s pacijentom, a ne ono:“draaaga, pa ti zaista dobro izgledaš blablabla“
A tona jebenog pudera na mom licu??a moje siroto poprsje za koje jedva čekam da nabuja od dvije odurne vrečice tkoznakakvog smeća i pod okolnostima koje bi me mogle koštati života? Da li mene to čini sretnom? Uistinu ne bih znala..
Ali znam da me čine sretnom jedne vesele oči s kojima sam se silom okolnosti sprijateljila...i trenutačno su mi one dovoljne..i ne znam jesu li toga svjesne..i ponovno niječem da sam zaljubljena. Mislim da sam oduševljena osobom koja traži isto što i ja.
Dok fejkam neku vezu...koju moram urgentno prekinuti, a moje nisko samopouzdanje je od mene napravilo kučku koja to uporno ne želi napraviti jer se boji samoće u trenutku kad ego padne. A ionako i nije baš previsoko, A znam da bi mogao biti puno više.
Evo,ako ste iščekivali post...mislim da će vam biti žao što jeste. Back to black, neki bi rekli...
Ovo sam morala izbaciti iz sebe.
Mislim da...ću...ostaviti dečka
Baciti puder u kontejner
Napraviti dobar jogging
I onda leći u krevet oko 9.30
Daaa...ali nisam još odlučila kada... :P
- 18:02 -
Standby mode
Imam najnajnajnajbolju volju da nešto napišem. A vremena samo u ovo doba dana..A inspiracija me pukne samo samo samo i jedino navečer.. KATASTROFA
Naprosto moram objaviti ovaj post jer se dobrano crvenim svaki put kad dođem na ovo mjesto..Sramim se..baš mi je neugodno jer se osjećm odgovorno pred 2-3 ljudi koji ovo mjesto i posjete tu i tamo..
Mislim da večeras neću izlaziti i da ću u mom omiljenom CarrieBradshawskom stilu odtipkati nešto(naime, najbolji frend mi posudio laptop :P)
HVALA HVALA HVALA HVALA, znam da me razumijete 
- 11:09 -
subota, 24.03.2007.
Evo me, i opet razmišljam pomalo patetično
Da.. opet sam napravila bezobraznu pauzu u pisanju..ali kad nemam inspiracije nekako mi se ne da..
Par puta me u međuvremenu šusnula inspiracija, međutim, nisam bila blizu kompa pa, kad sam sjela za tipkovnicu, već me prošla.
Jednu večer sam razgovarala s mamom, jako dugo. Sve je počelo već uobičajenim prepiranjem, al svelo se na zanimljivu diskusiju o životu, karakterima, prijateljstvu, istini i tako... Ja u njoj stvarno ponekad imam divnu prijateljicu. I nikada to ne poričem, međutim, njezinu autoritativni i tvrdoglav karakter, u kombinaciji s mojom inatljivošću i nezrelošću u našem međusobnom odnosu nerijetko rezultira rafalom riječi i demonstrativnim lupanjem vratima.
I tako sam ja bila upozorena da se u odnosu sa nekim svojim novim prijateljima ne bih zanijela kao što se obično zanesem. I nakon toga mi je majka servirala savjete tipa: ..zašto si ti većini slučajeva uvijek dostupna svojim prijateljima, a dobro znaš da oni tebi niti upola toliko nisu.., zatim, zašto ti ne iniciraš neku akciju kad se baš tebi nešto da, a ne da samo prihvaćaš pozive i dobivaš odjebe ukoliko svake prijestupne nešto predložiš bla bla bla...
Prodiskutirala sam ja te teme s mamom tu večer, ali to nije bio niti približno kraj mome razmišljanju o toj temi...
Moj prvi suvisliji zaključak o toj temi bio je da NISAM ROĐENI VOĐA, niti to želim biti.
I vjerujem da se dosta ljudi nalazi u istoj poziciji. Mnogi, doduše, žele okrenuti vodu na svoj mlin, i ja to često radim, ali ja nekako uživam biti vođena, razmišljati o opcijama koje mi se nude, i biti JEDNOM GODIŠNJE domaćin tuluma, a na svim ostalima gošća koja se dobro zabavlja.
Iako bi se iz toga dalo zaključiti da sam pasivna osoba, daaaleko od toga. Vrlo sam aktivna osoba, želim sve napraviti, biti u toku sa svim smislenim i besmislenim novostima i novitetima, želim rješavati nesuglasice, i ne volim nedorečene odnose i situacije.
Ali, ja vjerojatno NIKADA ne ću biti predvodnica neke revolucionarne organizacije, i nisam sposobna promijeniti svijet koliko god ja to željela. Možda svaki dan razmišljam kako volim dobrotu i iskrenost, i kako bih svim voljela usaditi osjećaj solidarnosti, i možda noću sanjam otakvom svijetu, no ja znam da nemam mogućnosti niti karizme a kamoli SAMOPOUZDANJA i SNAGE promijeniti išta takvo.
I znam da je, gledano sa strane, moja situacija jadna.
Tipa- nemam talenta za igrat igrice nedodirljive zavodnice nekom dečku, niti kojiput zauzete frendice novoj potencijalnoj prijateljici (jer sam čula svakakve teorije da treba znati kada stati, da treba probuditi u ljudima želju za tobom i tvojim društvom i yada yada all kinds of crap...).
U međuljudske odnose ja ne znam niti želim unositi glumu ili falširanje ičega.. U takve odnose ulazim iskrena, prirodna, samo s najboljim namjerama, i na žalost, ne vodim brigu o tome da netko računa možda isključivo svoju računicu.
Pa zato se vjerojatno podsvjesno i vežem za karakterno jake osobe sa izraženom osobnošću, i prepoznatljivim karakteristikama.
I zato sam se vezala za svoju naizgled krhku najfrendicu koja me zna upozoriti u kojim situacijama ipak moram pokazati zube okolini.
I zato volim svoju ponekad malo fašistički(hehe metaforički u svakom slučaju) nastrojenu majku koja nepogrešivim detektivskim instinktom i oštroumnošću nevjerojatno nanjuši situaciju kad bi mi netko mogao naštetiti...
Da, iz ovoga bi se moglo i zaključiti i to da sam osoba ovisna o te dvije osobe. OK. Ovisna sam ja o njihovoj ljubavi , i o njima. Ali to je valjda isto snaga kojom se nadopunjujemo. Valjda i one crpe nešto iz mene..
Nadam se..
Ali ja i dalje ostajem svoja u tome da ne mogu glumiti i igrati igrice..
Ma sam da ja glumatam tu nešto nekom prejebozovnom tipu , kao, ne mogu sutra, niti prekosutra i da gizem nokte tri dana ?!? Maco moja, nisu to moje furke..
A opet, možda sam ja toliko prefrigana da uopće ne kužim kad glumatam, a kad sam stopostotna ja.
Eh, u tom slučaju sam ROĐENA ZAVODNICA .
Buahahahahahahaaaa.
Ajde da i ja ponovni neuredni i nesitematizirani tekst završim optimistično i sa smiješkom na licu :)
Samo da potraje...
- 21:48 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 07.03.2007.
..kad smo već tako iskreni..
Dobih štafetu. Ajde baš se girlie osjećam sad.Uhuhu..
Moram priznat da me to podsjeća na ona idiotska pisma-lance, ali sviđa mi se na neki način.
Ajde da onda ispunim zadatak:
Već sam u nekom prijašnjem postu napisala da inače nisam neki fan blogova i da nisam mislila da ću ga ikada pisati. A počela sam jer sam na jedan predivni slučajno naletila. I onda me pukla inspiracija i pomislila sam da bih ono što pišem u dnevnik mogla napisati tako, i još dobiti kritiku koja mi je prijeko potrebna zbog moje nesigurnosti i izgubljenosti u razmišljanju.
I sad sam automatski došla i do samog nadimka Izgubljena Lolita. Taj nick mi je spontano pao na pamet ali je odraz moje osobnosti.
Izgubljena je obavezan i baš pravi pridjev za mene. Istina, ne primjeti se u živo ili barem ne na prvi pogled, ali ja sam toliko nesigurna u sebe da ga to prvenstveno čini idealnim i neizbježnim. I ne samo to. Izgubljena sam u tumačenju ljudi oko sebe, jer sam naivna i nadobudna da je svijet bolji no što jest.
A Lolita , eh... Nakon što sam se logirala shvatila sam koliko je neoriginalno, međutim, baš mi paše... Višestruka simbolika, osim što je meni to ime i samo po sebi dosta slatko. Nabokovu Lolitu sam pročitala nekoliko puta, i nalazim se u nagovještaju nimfomanije pomalo...Ali nije smiješno. Nemojte misliti sad da sam neka kinky frikuša nego, stvarno volim seks i dečki su znali biti (pozitivno) zaprepašteni mojim žarom, energijom i iniciranjem... A ima i jedan malo svakodnevniji razlog: već 4 godine bjesomučno trošim omiljeni mi parfem Lolitu Lempicku, a sam dizajn tog parfema mi savršeno odgovara, jer se sve vrti oko najdražeg mi bršljana (imam kolekciju vlastitih fotografija kuća i balkona u bršljanu čak) i malih vila i obraslih kućica, kočija i tako to...jaako slatkasto i blesavo..
Ali to sam ja..
Štafetu će od mene dobiti žiLa ;)
jer ionako nemam baš osoba za proslijeđivanje.
Ajde dobro je ispalo na kraju :)
- 17:16 -
ponedjeljak, 05.03.2007.
Sunce, hvala ti što si izašlo za mene
Heh...
Živa sam.
Preživjela.
Ništa posebno, ali opet sam jača nego prije. Puno mi to znači. Svaki dan nova pločica na mom kornjačinom oklopu. Ko zna, možda postanem nova ninja kornjača..Botticellli? Hm...
Šalu na stranu. Dala sam ispite, solidno i s kakvom-takvom lakoćom. Više me umorio strah i trema kojih se nikada ne ću riješiti. Jutro kad sam imala najteži ispit trčala sam na tram i netko me dozvao čim sam ušla- sestra neprežaljenog bivšeg..I još mu je bio rođendan i od ponoći sam još mislila na njega, planirajući kakvu kulersku poruku ću mu nonšalantno poslati oko 2 popodne( baš sam curica hehe). Bila je ful ljubazna. Išla je na isti ispit ko i ja. A ja se ustrtarila ko da sam njega srela. U biti, opcija zvana-njegova sestra-je još gora jer sam bila pod ženskom analizom i znala sam da će mu prenijeti svaki detalj...Ugl. zahvala za moju "kulersku" čestitku je bila formalno srdačna, pa sam dobila poruku za pol sata koja je inicirala neki razgovor o tome kak je prošao ispit i tako..još uvijek se nismo dogovorili kad ćemo razmijeniti ostatak stvari. Čekam valjda kad ću se pretvorit u miss svijeta :) . Prejadna sam.
Obavila sam kavu sa bivšim frendicama iz osnovne. Toliko zlobe, sarkazma i zavisti nisam doživjela od zadnji put kad sam ih vidjela. Ali bar sam za to mirna. Sve sam popratila ljubaznim smješkom i lijepim željama na rastanku. Da im dragi Bog podari pameti i dobrote malo.
Nisam pisala, nisam pisala jer sam bila presjetna i bili bi to kenjkavi postovi. Sada, doduše, nemam neku inspiraciju, međutim, stvarno je red da iznesem neki rezime ovom sušnog razdoblja haha.
Danas je bio predivan proljetni dan. Nakon ručka u menzi izašla sam s frendicom na sunce, a vani je s nekog promo štanda svirao reagge...I to je bilo to...
Instant sreća me ispunila, ljeto je zamirisalo(ah, rođena sam sa osjećajem za sinesteziju..blago meni), i moj korak je postao sigurniji, a smješak kojim samu sebe uvjeravam u to da sam hepi postao je iskreniji.
Sjele smo na klupicu s friško napunjenim želučićima, pripalile jednu i listale 2 staara Cosma kupljena za sitne pare tek toliko...Onaj smijeh oko gluposti, sunce, Marley, UB40 i kompanija..Tako optimističan ponedjeljak već duuugo nisam doživjela.
Zaljubih se u male stvari.
I mislim da mi se ljepše nije moglo dogoditi.
Nadam se da će potrajati.
P.S.
Pozdravljam sve koji ovo čitaju puuuno, jer ovo je moj mali svijet i ljubomorno ga čuvam samo za sebe i nekolicinu Vas. I u njega sam se zaljubila.
- 23:39 -
